Naoko Takahashi iz Japana i Fabrizio Manco iz Italije koji žive u Londonu  često rade zajedno ujedinjujući u svojim radovima jezik  performancea i videa, na momjnaskom festivalu predstavili su se svojim ranijim  radovima, te su u momjanskoj produkciji realizirali dva video rada i jedan video-performance ujedinjeni u video triptih. U radovima nastalim u Momjanu bave se mjerenjem uz pomoć libela i metra,  bave se problemima granica medija prvenstveno videa i performancea,  te pokušavaju izmjeriti udaljenosti i granice među stvarima i ljudima.  U video radovima autori  metrom mjere sebe i distancu koju ljudi međusobno uspostavljaju. Video-performance  započinju video projekcijom na  vanjskom zidu crkve Sv. Martina u Momjanu, gdje mjere  odnose veličina arhitektonskih elemenata prikazanih  na projekciji. Performance Mjerenja sa zida na kojem se vrši projekcija proširuju na cestu i publiku, publici daju olovke kojima oni označavju svoje izmjerene udaljenosti. Način na koji oni uspostavljaju komunikaciju  šutke prebacuju uz pomoć  metra s videa u performance i publiku  stapajući ih u jedno  njihov rad svrstava u red zaista neobičnih  komunikacijskin umjeća.

Fabrizio Manco & Naoco Takahashi:

Mjerenje I i Mjerenje II, video radovi, Momjan/Momiano 2004.

Problem komunikativnosti medija i njegova ograničenja prisutna su i drugim radovima posebno u video radu bez tona  Naoco Takahashi „Singing in the Sun“, gdje autorica pjeva bez glasa.  Autori Noco Takahashi i Fabrizio Manco nagrađeni su za  video-performance, a uz njih za svoje radove dobili su nagrade  Rok Bogataj za  proširenu skulpturuFontana, Ana Hušman za  video rad Comunita, te Nicole Hewitt za sveukupni rad prikazan  na festivalu.

Hrvoje Mitrov: Principi, za Momjan, 2004.

Visura aperta 04  započela je slikarskom izložbom Hrvoja Mitrova Principi. Slikarstvo je početni medij koji ravnopravno sudjeluje na Festivalu vizualnih  i audio medija. Kao i prošlogodišnja izložba Viktora Daldona u kojima autor  osim slikarskih koristi i druge materijale,  zadire u sferu druginh medija – grafita,  knjiga, poruka i znakova s kutija upotrebnih ptredmeta. Principi Hrvoja Mitrova istražuju jezik slikarskog medija, ujedinjujući aplikacije,  sobo-slikarski otisak koji nastaje kroz kretanje valjka  i slikarski potez unutar pravokutno izduženih i proćišćenih slikarskih kompozicija. Principi nisu toliko upadljivi i na prvi poged čitljivi kao Daldonovi, no svojim suptilnijim slikarskim senzibilitetom Mitrov nam ukazuje na proširene mogućnosti slikarstva.

Fotografija je na momjanskom festivalu zastupljena ponajviše u radovima mlade zargebačke  umjetnice Maje Rožman koja fotografiju  koristi kao jedan od medija unutar svoje medijski višejezične  kolekcije uspomena. Memory Keepers je niz  kutija koje autorica postavlja na  zid poput slika ili fotografija. Kroz staklenu površinu pregledavamo sadržaj kutija kojim dominiraju fotokopije fotografija s portretima  njenih prijatelja. Svakog od njih odvaja u zasebnu kutiju uspomena,  punu različitih sitnica, pisama, voznih karata, poruka i sl.

Maja Rožman: Memory Keepers

“memory keepers su svojevrsni portreti (autoportreti), drvene kutije od kojih svaka predstavlja jedan mali svijet. U svaku od njih su pohranjeni moji crteži kombinirani sa predmetima osobe čiji portret se nalazi na staklenoj strani kutije – intimni ili ne, dobrovoljno dati, uzeti ili poklonjeni, oni su postali dio ovog djela.

Tako obične drvene kutije postaju neobične, sadržavajući u sebi kontraste raznih formi (fotografija, crteža, pisama, predmeta..), kontraste vremena (nastanak predmeta -> dolazak u ruke vlasnika -> «dobivanje» smisla -> vrijeme prikupljanja predmeta -> njihovo «pakiranje» -> te najzad doba promatranja odnosno -> sada) i kontraste u suodnosima mene («autora»), portreta tj. vlasnika predmeta i promatrača koji i sam postaje dijelom rada.

Time «memory keepers» postavlja pitanje ne samo forme i vremena nego i granica intimnog, odnosno javnog, čineći svojevrstan dnevnik pojedinca dostupan svima.”

U svojim radovima  nastalim u Momjanu ponovo koristi fotografiju na eksperimentaln način koji je  prisutan i u autoričinom  filmu „Two in the bush“ koji je prikazan u sklopu festivalskog progrma kao i eksperimentalni film Ane Šerić „Target“. Riječ je o revitaliziranju  celuloidne trake, koja prolazi kroz različite oblike likovnih tretmana i ponovo se vraća u  pokretni filmski oblik.

Upotreba scratsh tehnike krakteristična je i za dijapozitive s fragmentina momjanskih prizora, koji su nakon intervencije, bila spremna za ponovno vraćanje u kontekst   projekcijom u momjanskom eksterijeru.

Prikazivački koncept  momjanskog festivala čije su projekcije i instalacijae vezane uz otvorene prostore, napuštene ruševne kuće i ulice naglo je u završnom izložbenom dijelu promijenio još  jedan vanjski,  prirodni faktor –  kiša.

Ana Šerić predstavila se dislokacijom urbanog zagrbačkog sadržaja pod nazivom   „Urbanism“ koji se sastoji od  dinamičnog video zapisa i  i statičnog dijapozitiva s motivom prometnog znaka-zebre. Video zapis s  tramvajske stanice na koju stižu putnici prebacivanjem u momjanski  kontekst djeluje začuđujuće poput svojedobno legendarnog  „Dolaska  vlaka na stanicu“.

Na festivalu je prikzani  rad Ane Šerić „Zagreb kak imam te rad“ video zapis s tržnice koji upotrebom stop frame animacije   „zaustavlja“  kretanje trake i ukazuje na prisutnost  i autonomnost fotografije u filmskim, odnosno video medijima.

Ana Hušman: Comunita

Ana Hušman poznata momjanskoj publici s prošlogodišnjeg festivala na kojem je nagrađena za video rad „Kuća“ predstavila se  video radom „Meršpajz“  u kojem koristi krupni plan i vizualno upečatljiv jezik stop frame animacije.  Audio zapis u off-u prati krupne kadrove pripreme jela uz osnovna pravila kućnom bontonu domaćice.  Video rad koji je nastao u Momjanu „Comunita“ bavi  se kao i u ranijem radu  „Kuća“ vremenskim i prostornim preobrazbama arhitektonskog prosora. Video koristi različite elemente  fotografije,  legende i sjećanja strog susjeda Dntea  koji je  kuću poznavao  kao „Villu Gianollu“ i danas kao „ Comunita degli Italiani“.  Arhitektonski objekt postaje subjekt video rada kojeg karakterizira gotovo dokumentarni pristup. „Kuću“ i „Comunitta“ povezije off naracija i strukturalistički pristup radu, naročito uočljiv u kruženju kamere “Kućom“. Arhitektura  i dokumentarnost  prisutni u radu „Comunita“ i na suvremenoj umjetničkoj sceni satkanoj od   složenog  sustava informacija pronalaze značajno mjesto u  umjetničkoj teoriji i kritici koja se proširuje na  teoriju kulture.

Rok Bogataj: Fontana, Momiano 2004.

Mladi slovenski kipar Rok Bogataj predstavio se „proširenom skulpturom“ „ Fontana“ . Rad se satoji od drvene geometrijske konstrukcije  fontane koja se satoji od konstruktivnih–nosivih greda, bez površina. Video zapisom problematizira skulpturu kroz pitanja dječaka koji je pratio njeno nastajanje.  Pitanja dječaka ispituju smisao, funkcionalost i formalne probleme skulpture, a rad Roka Bogataja  komunikativnosti  kiparskog suvremenog diskursa.

Nicole Hewitt: prezentacija, Momiano 2004.

Započetu priču o teoriji kulture i djelu kao funkciji konteksta nastavit ću kroz momjanski rad Nicole Hewitt koja se na festivalu pojavljuje kao kustosica, sudionica Labororio Momiano , te se njeni raniji radovi se prikazuju u festivalskom programu. Radom „Contesa di Momiano“ nastalim u Momjanu Nicole Hewitt pokazuje interes za povijesno društvenu kreaciju, legendu o momjanskom balu. U ovaj projekt Nicole Hewitt ulazi zajednički sa stanovnicima Momjana, sudionicima workshopa i  djecom. Autorica na  osnovu priče koju je čula od dvoje momjanskih stanovnika (koje  su različite ), kreće u istraživanje transformacija koje priča doživljava prepričavanjem. Sudionicima festivala ispričala je legendu i dan kasnije je zatražila od istih da joj je ispričaju. Sa dva izvora priče su doživjele promjene nastale selektivnim pamćenjem i subjektivnom nadogradnjom.  Ispričane priče izložila je u pisanom obliku. Izloženi tektovi su proizašlim iz jednog nad texta, izmjenjeni su elenenti likovi i imena. Legende su dalje  promjenjene  kroz subjektivne filtere pamćenja. Autorica i djeca napravili su kartonsku kazališnu scenu – kartonski  kaštel, dvorjane i  glazbene istrumente  kojim su pokušali rekonstruirati događaj… „ na  vrhu brdašca, u kaštelu živjele su tri sestre, a jedna od  njih – ona najljepša, najbolja i najpametnija postat će Contesa di Momiano…“

U svoj rad Nicole Hewitt unosi lokalno i slučajno, a  inzentitet  rada je pojačan time  što  rad ne računa s daljnim prikazivanjem.

Nicole Hewitt prikazala je radove  „In dividu“ koji  ispituje integritet i stabilnost stvari razlažući ih  na osnovne elemente i ispitujući njihovo  porijeklo. U radu „Most“ dokumetira nastajnje mosta  kroz niz fotografija koje se povezannih u film. „Most“  glorificira proces rada – građenje mosta i nastajane filma kao niza fotografija, propitujući  film i njegovu dokumentarnost.. Prikazani rad Nicole Hewitt  „Valcer“  bavi se simuliranjem povijsno-društvenog konteksta Beča.  U filmu „In Between“ kombinira gotovo dokumentaristički live action sa stop frame animacijom. Film ispituje  status odbačenih stvari  i  tranzicijskie  procese koje one prolaze.