—————————————————————————————————————————

Detaljnije – radovi, program i biografije učesnika  Festivala Vizura Aperta ‘03 na web site-u iz 2003.

—————————————————————————————————————————-

Radionica (Laboratorio) ubacuje umjetnika – opremljenog vlastitim idejama, kulturnim i edukacijskim nasljeđem – u proces upoznavanja s novim i različitim načinima mišljenja i umjetničkog djelovanja.
Radovi nastali u momjanskom Laboratoriju produkt su reakcije na novi, drugačiji kontekst – osobe, radove i sredinu.

Radove momjanskog laboratorija karakterizira fleksibilnost u korištenju različitih umjetničkih medija i njihovo medusobno prožimanje potaknuto idejom o komunikaciji i ukidanju granica kako u formalnom tako i u sadržajnom smislu. Načine suvremenog likovnog izražavanja festival predstavlja kroz sedam izložbi polazeći od slikarstva koje se referira ili u sebi sadrži elemente drugih medija, preko fotografije, printova, fotograma isprepletenih u instalacijama, videu i eksprimentalnom filmu, do umjetničkih intervencija i akcija vezanih za arhitekturu i stanovnike mjesta.

Marko Ercegović, montaža: Marko Boško, video Vizura Aperta 2003., 1/3

Marko Ercegović, montaža: Marko Boško, video Vizura Aperta 2003., 2/3

Marko Ercegović, montaža: Marko Boško, video Vizura Aperta 2003., 3/3

———————————————————————————————————————–

U radovima Viktora Daldona, neovisno o mediju u kojem nastaju – bilo to slikarstvo, fotografija ili video, jedno od ključnih mjesta zauzima kategorija vremena, odnosno kronologija događanja. Ona čini mrežu različitih lingvističkih sustava (brojeva, štampanih tekstova, rukopisa, listova knjiga, grafita, linija, ploha, različitih znakova i materijala). Autor koristi listove bacenih knjiga i oživljava ih kroz novi kontekst – medij slike, a kutije koje su služile kao ambalaža upotrebnih predmeta pretvara u svoje slikarske kartone. Autor usmjerava pažnju na specifičnost medija u kojem rad nastaje, ne skida ljepljivu traku, bar-kod i ostale elemente zatečene na kartonu, već njima gradi sliku u formalnom i sadržajnom smislu. U velikom broju radova nad gornjim dijelom prikaza dominira velika površina boje koja prekriva sadržaj ispod nje, isto čini s listovima knjiga, na taj način u slike prenosi zakone tektonike koji vladaju u mediju ulice i tekstualnog grafita koji nastaje u visini očiju i čita se kontinuirano duž zida, a ne popunjava nužno prostor ispod visine očiju odnosno ruku. «Pošarano», precrtano, preljepljeno, prebojano, prekriveno asfaltom intrigira promatrača poput onih elemenata potisnutih u podsvjest koji toliko zaokupljaju psihoanalitičare. Nevidljivo postaje sadržajno i formalno središte. U njegovim radovima elementi urbanog (punka, grafita, ulice) isprepliću se s privatnim kroz tekstualne i slikovne bilješke, no radovi iako koriste različite sustave znakova odišu jednostavnošcu i pročišćenim izrazom.
Postupci koje koristi u izradi kartona i slika, prisutni su i u mediju videa. Isčitavanje slojeva po dubini i korištenje specifičnih svojstava drugih medija vidljivo je u video radu «Barometar». U statičnom kadru dva lika izmjenjuju svoja mjesta, dok monitor smješten u središte kadra u nedogled ponavlja taj isti prizor. Autor svjesno koristi monitor za otvaranje prostora po dubini, a slika svojim rasterom ukazuje na svijest o mediju u kojem nastaje.

Sljedeća skupina radova odnosi se fotografske i video medije u kojima se radovi referiraju na medij u kojem nastaju ili su prezentirani u više medija koji čine jednu cjelinu.

U self-referencing video radu « Vjetar vrtuljak» Marka Ercegovića Fortunatovića kamera je fiksirana na vrtuljak kojeg pokreće vjetar. Snimateljski postupak u sebi ujedinjuje samostalno kretanje kamere, poput onog Trbuljakovog u «L’ Air du Large» (1995.) i neprekinuto kružno kretanje uljevo kao u Gotovcevom filmu «Kružnica» (1964.). Smještajem ručke vrtuljka u središte kadra snimajući park i more autor personificira, ne samo kameru, već i vrtuljak. Atmosfera koja prožima ovaj video rad djelomice proizlazi i iz snimanog ambijenta i zvuka vjetra koji se reprodukcijom naglašava. Izborom urbanog prizora i statične kamere u video radu »Ecco: Respiro appena…» autor naglašava prazninu nastalu nedostatkom automobila i prolaznika, te time dobiva atmosferu «nedeljnog prijepodneva». Dijagonale (ulice) presjecaju kadar kroz koji projuri motorist pracen najdramaticnijim trenutkom arije iz opere »Ariana Lecouvreur». Doživljaj atmosfere pustog prostora autor glorificira močnim glasom Marie Callas.
U crno-bijelim fotografijama, u prizorima bez ljudi, autor gradi atmosferu jakog energetskog naboja nastalog odabirom običnih i nenametljivih detalja koji postaju protagonisti kompozicije. Pri ovome autor ne režira kadar, već ga bilježi onakvog kakav jest.
Kada Ercegović fotoaparatom bilježi slučajni trenutak ili neku zatečenu situaciju ili fotografira ljude u pokretu, stvara kompozicije u kojima male «greške» daju posebnu draž i pridonose dojmu prirodnog, opuštenog kadra. Na taj način i u formalnom, i u do sada opisivanom sadržajnom smislu, zadržava karakteristični neobavezni ton.
U momjanskoj radionici nastaje niz fotografija u boji s detaljima iz svakodnevnog života.
Marko Ercegović Fortunatović je i autor dokumentarnog filma o događanjima na momjanskom festivalu «Momiano Documentary».

«Autoportret» u video radu Ivane Jelavić povremena je i trenutačna refleksija onog što autorica iz svoje perspektive može vidjeti: statična kamera snima automobile pri zaustavljanju i prolasku kroz križanje. Povremeno, na trenutak, na staklu automobila odražava se Ivanino lice. Statičnosti promatračkog stajališta i svojoj mirnoći autorica suprotstavlja neprestalno kretanje i zaustavljanje automobila.
U ovom jasnom i «lako čitljivom» radu, nije riječ samo o vizualnom i specifičnom autorskom postupku, vec o radu duboke refleksivnosti koji treba iščitavati na više razina, polazeći od jezika forme do slojevitosti sadržajnih aspekata. Ovaj rad predstavljen je na izložbi zajedno s Ivaninim fotografijama mora s kojih čitamo strukturu ekrana, nastalu prebacivanjem iz medija u medij.
U Momjanu stvara video instalciju « Bez naziva»u kojoj ujedinjuje niz fotografija koje bilježe promijene svijetla na parketu sobe i video projekciju statičnog kadra uperenog na kameni pod u eksterijeru u kojem se autorica takoder bavi svjetlosnim promjenam u toku dana.

Jednominutni eksperimentalni filmu Jelene Bračun “Lifeline” u sebi ujedinjuje specifični medij obiteljske fotografije u boji sa slikarstvom i animacijom. Fotografije su omekšane tankim slojem bijelog. Na tom transparentnom sloju boje autorica animira liniju čiji “ životni vijek” pratimo kroz ovaj jednominutni film. Pojedini momenti u životu “linije” naglašeni su zvukom i krakim zaustavljanjem filma. Ovim postupkom autorica reaktivira medij fotografije – polaznu točku ovog rada.

Radovi mladih autorica paralelnog usmjerenja Lale Raščić i Ane Hušman osim o kvaliteti, govore i u prilog profila obrazovanja – mladom smjeru multimedije na zagrebačkoj likovnoj akademiji i njihovoj kasnijoj nadgradnji na inozemnim akademijama. U svojim mnogobrojnim radovima autorice se bave različitim medijima: od digitalne grafike, animacije i fotograma do jedno- i više-kanalnih video radova i javnih instalacija. Na festivalu su predstavljene s više zajedničkih i samostalnih autorskih radova.
U eksperimentalnom dokumentarnom video radu Lale Raščić «17 stories» autorica kroz fotografiju i tehnike specifične video mediju analizira prostor zgrade na čijem je 17-om katu stanovala. U video radovima «Haljiku» i «Lokacije» autorica simultano prikazuje 2 prostora. U ovim paralelnim prizorima u suodnos su postavljene različite lokacije i mediji (video, digitalna grafika i animacija).
Paralela s Lalinim «17 stories», koji je u sadržajnom smislu obračun s akrofobijom, video je rad Ane Hušman «Kuća». Ovim se radom Ana obračunava s vremenskom i prostornom nostalgijom vezanom za atmosferu doma i djetinjstva. «Kuću» karakterizira i specifičan snimateljski postupak, kontinuirano kretanje kamere u lijevu stranu (kao da vrti film unazad), koje pridonosi dojmu da se radi o povijesti kuće koju autorica u filmu i prepričava.
Ana Hušman u svojim radovima istražuje kategorije vremena i prostora, njihovu međusobnu uvjetovanost i odnose.

U video radu «Daily progress» autorica kompresijom vremena i događanja snimljenih tijekom 24 sata konstruira video od 7 minuta. Statična kamera ispisuje igru svjetla i pojavu ljudi na pročelju snimane zgrade. U self-referencing video radovima «Bunar» i «Štrikanje» pažnju usmjerava na kostruktivni element videa – kadar – ponavljajuci u središtu minimalističkih kompozicija njegov kvadratni oblik.

Formalno umjetnički izraz Antuna Božičevića kreće se od filmskog i TV citata, do instalacija povezanih s fotografijom i zvukom u jedinstvenu cjelinu. Kompleksne radove zatvorene u semantički čvor isčitavamo kroz znakove prisutne u širem prostornom i društvenom kontekstu iz kojih rad proizlazi. U Momjanu autor se predstavlja audiovizualnom instalacijom «Batllefield», instalaciju smješta u prostor sa kojeg se pruža pogled na obrambenu kulu. Okružen niskim zidom , na njega postavlja cijevi s budilicama. Izmjeničnim ritmom koji stvara zvonjava budilica nastaje glazba

Trojica mladih zagrebačkih umjetnika Davor Mezak, Frane Rogić i Danko Friščić na festivalu se predstavljaju nizom samostalnih video radova.

S tematike formalnog i individualnih problema, u daljnjim radovima momjanske radionice težište se prebacuje na društveni sustav i položaj pojedinca u njemu.

Radovi mladih ljubljanskih autora Nike Oblak i Primoža Novaka referiraju se na medije televizije i povijesti slikarstva, a sadržajno se baziraju na kritici predrasuda i stereotipa koje nameće suvremeno društvo.
Duhovitom video dosjetkom «Bank Robbery» kritiziraju medije javnog priopćavanja – skrivena kamera snima promatrača i ubacuje ga u video rad. U video radu »Dejuner sur l’ herbe» koji parafrazira poznatu istoimenu sliku, statična kamera frontalno snima doručak mladog para u snježnoj «prirodi». Zvuk vlaka i automobili u dubini kadra suprotstavljaju se prizoru, a likovi u novom kontekstu dobivaju apsurdan ton.
U Momjanu umjetnički par realizira interaktivnu audio-vizualnu instalaciju «Go away» u kojoj se bave manipulacijom promatrača –privlače njegovu pažnju i automatski ga kada se približi monitoru odbacuju, riječima i gestama vidljivim na ekranu.

Borut Korošec se predstavlja postavom svog rada u prostor kuće u izgradnji sa 3 slajda. U krupnom planu, prikazujući samo detalje ruku, nogu i detalj zgrade-balkon ukazuje na mogućnost razumijevanja konteksta na osnovu fragmenta.
Simone Sandretti u svom radu «Sotto il castelo di Momiano», kratkim dokumentarnim žanrom, bilježi uspomene iz djetinstva ljudi iz Momjana i okolice. Pozivanjem protagonista i onih o kojima radovi govore na projekciju, u «kino na otvorenom», nastoji uspostaviti bolji dijalog medu ljudima u njihovoj zajednici, te predstaviti njihov specifičan svijet suvremenoj publici.

Alberto Trapani potencira utjecaj okolnog ambijenta na karakter rada, umjetničkog djela. Svoj «ured», instalaciju «FurgOffice», smještava u javni prostor, na glavni momjanski trg pokazujuci kako ambijent utječe na njegov rad.

Video instalacija dueta Anastazija Vidmar - Soraja Tarabar sastoji se od video zapisa jednodnevne putanje sunca snimane u Momjanu. «Reinkarnaciju domaćinstva» čine zid od 450 staklenki sagrađen u napuštenoj kući i konstruirane sjene momjanskih žena. Ovaj rad preispituje ulogu žene u kući (domaćinstvu), kao i u društvu općenito.

Preko dia i video instalacija vezanih za arhitekturu mjesta momjanski izložbeni ciklus završava umjetničkim akcijama i intervencijama u mjestu.

Zlatana Dumanića u svom performanceu koristi kariolu za prijevoz po glavnoj momjanskoj ulici i uz zvuk kariole spušta se na mjesni trg. Vožnja je zabilježena u video radu «Karić».

Ključno za rad Josipa Zankija jest komunikacija. Zanki u radu «Sveto brdo za Momjan» aktivira sudionike festivala prenoseći njihove impresije na mjesta u okolnim brdima uspostavljajući na taj način komunikaciju između prirode i njenih konzumenata. Krajnji cilj njegovog rada je prenijeti momjanske poruke na Sveto brdo na Velebitu i uspostaviti vezu izmedu različitih prostora, odnosno ljudi.

Davorka Perić Vučić Šneperger

—————————————————————————————————————————

Detaljnije – radovi, program i biografije učesnika  Festivala Vizura Aperta ‘03 nalaze se na web site-u iz 2003.

—————————————————————————————————————————-