Završio je 11. međunarodni festival vizualnih i audio medija Vizura aperta u Momjanu, ove godine posvećen zvuku.

Na festivalu su djelovale arhitektonska, slikarska, fotografska, te radionica o doživljaju prostora, a festivalski program kroz pet dana predstavio je ukrajinski video, video radove Damira Očka, kroz projekcije u zvoniku i na zidu crkve,  film i knjigu Borisa Greinera, te je u zvoniku postavljena izložba Eveline Turković  Slika od Zvuka, vidjeli smo i tek izašlu monografiju Vlaste Žanić nastalu kroz autoričine razgovore s urednicom knjige Evelinom  Turković, posljednjeg dana festivala na tri punkta i kroz šetnju mjestom vidjelo se dvadesetak radova najnovijeg momjanskog postava koji je realiziralo pedesetak autora.

Stručni žiri u sastavu Dezi Cetina, voditeljica Galerije Dante iz Umaga, David Belas, performer iz  Poreča,  Marijana Miloš, umjetnica i set dizajnerica iz  Rijeke, te David Lušičić, arhitekt također iz Rijeke našao se na teškom zadatku vezano za odluku o nagradama festivala, budući da su svi radovi bili kvalitetni i dijelili duh zajedništva koji  je prožimao Momjan razmišljalo se dugo o zajedničkoj nagradi za sve sudionike. U zadnji čas odlučili su simbolične nagrade podijeliti tako da svaku nagradu, pa i onu prvu dijele dva dijela:

Prva polovica velke nagrade pripala je Maji Marković za video instalaciju u zvoniku crkve Sv. Martina u Momjanu “Orgulje”. Rad koji je spontano nastajao iz želje da se pomogne drugim sudionicima festivala, skladan s neplanirano nadolazećim momjanskim situacijama u kojima umjetnica čisti i oživljava orgulje pospremljene u zvoniku, zainteresiran za to što umjetnica radi stari momjanski župnik na zamolbu autorice simulira sviranje na orguljama. Video zapis tih događaja postavljen je kao video instalacija na kamenom zidu zvonika, koji lomi sliku u nepravilnim oblicima formirane kamenom zida zvonika.

Druga polovica prve nagrade pripala je Laboratoriu Bambini  (Anja, Ivana, Lea, Tija, Sara, Jakob,  Istok, Irma,  Mikula, Katja, Laura, Paula, Petar, Eneja i Chrisel)  te njihovim  mentorima  noTHING (Aneta Mudronja-Pletenac, arhitektica, Tomislav Pletenac, etnolog,  Senka Božić, antropolog  i  Mario Vrbančić, redatelj) za rad Mapa Momjana za odrasle koji je nastajao za vrijeme trajanja festivala, a prezentiran je kao šetnja i instalacije po mjestu uz izjave djece vezano za sedam punktova u Momjanu koje su odabrali kao svoja mjesta obojena osobnim doživljajima i ispričana dječjim riječima. Ovaj rad je mapa Momjana za odrasle koji su zaboravili gledati i doživljavati prostore, te upućuje na artikuliranja novih značenja koja su djeca sačuvala.

Prve“ dvije strane jedne medalje“ kako je žiri nazvao nagrade pripale su Davoru Sanvincentiju i Ivanu Marušiću Klifu za audio instalacije. Davor Sanvincenti  predstavlja momjanski festival kroz ambijentalnu instalaciju Prije prvog svijetla, na brdu iznad Momjana. To je rad nastao višednevnim promatranjem pejzaža i mjesta gdje prve zrake sunca stižu do Momjana, rad je vremenski i udaljenošću izoliran, te je  preselio sudionike festivala i publiku u specifičnu svjetlosnu i zvučnu  vizuru autora. Ivan Marušić Klif je postavio zvučni rad u akustičnom prostoru kupaonice Nogometnog kluba Momjan, autor je snimao mobitelom rečenice upućene grupi ljudi kojima se obraćao, te ih reproducirao na način da se riječi postepeno pretvaraju u nerazumljiv apstraktan zvuk.

Druge „dvije strane jedne medalje“ pripale su Tomislavu Brajnoviću za  rad Čuvik u trližu, video rad s nepomičnim kadrovima odmora, koji ukazuju na hvatanje trenutka i koncentrirani zvučni doživljaj prostora. Druga strana ove medalje dodijeljena je Bojanu Gagiću za rad koji je u potpunosti osvojio srca djece koja sudjeluju u radu kao i pažnju publike. Umjetnik je fotografirao djecu na mjestima koja su ona sama izabrala i stetoskopom mjerio otkucaje dječjih srca, rad Disekcija je prezentiran kao niz fotografija djece sa zvučnim zapisom otkucaja srca. Bojan Gagić predstavio se i dva dana ranije instalacijom na nogometnom igralištu gdje je autor postavio kolektore sunčeve energije koju je pretvarao u zvuk.

Treće „dvije strane jedne medalje“ pripale su mladoj talentiranoj učenici Mauri Batarilović iz Umaga za video radove Bez kompozicije i Osobnost koji  su prezentirani u sklopu video radionica Aktivno gledanje, Marka Ercegovića održanih u Bujama i Momjanu 2011., a na prijedlog povjesničarke umjetnosti Lorelle Limoncin Toth i Zoltana Totha, fotografa iz Buja. Druga strana ove medalje pripala je Nicole Hewitt profesorici na Likovnoj akademij u Zagrebu i jednoj od mentorica momjanskih studenata, vizualnoj umjetnici, autorici brojnih video radova i filmova za njezin drugi momjanski performans Bez naziva, održan na Nogometnom igralištu u Momjanu, u kojem su Nicole Hewitt i Ana Hušman u pratnji publike izgovarale fragmente tekstova jedna za drugom.

Posebno priznanje festivala, momjanske kuhinjske krpe pripale su umjetnicima Borisu Greineru i Alemu Korkutu koji su tijekom trajanja festivala pripremali hranu za sudionike, te je još jednom na taj način ukazano na to da je svakodnevni život i opstanak umjetnika i umjetnosti u Momjanu stvarna slika pozicije umjetnosti danas.

Nives Sertić ispisala je na ulicama Momjana 14 momjanskih zapisa kredom na asfaltu, zapisi se sastoje od niza slogova i njihovih kompozicija koje su  ispisali sudionici festivala, a  autorica ih je prepisala na ulice kojima su se  kretali.

Ana Hušman na nogometnom igralištu postavila je video rad Varijacija 1: stožasti oblik. Alex Edwards i Martin Mrzljak napravili su zajednički rad, svjetlosnu instalaciju u Narodnom domu gdje su sapavli i boravili. Mara Fortunatović autorica je slikarske instalacije s objektom ispred  Narodnog doma na koju se referiraju fotografije i video zapis  prikazan na glavnoj projekciji.

Grupa studenata Alex Edwards, Marija Golub, Tihana Mandušić i Luka Smetiško predstavili su se audio radom Bez naziva,  riječ je o zvučnoj instalaciji u podrumu Narodnog doma iza zatvorenih vrata koja  primorava publiku na tiho slušanje momjnskih akustičkih zapisa.

Samostalni rad  Alexa Edwardsa: Bez naziva je video rad koji kroz krupne kadrove bilježi trzaje, pokrete i tikove ljudi koje oni nesvjesno rade rukama i nogama.

Time machine project, Back to the future je film radionice noTHING koji na pozornicu Narodnog doma postavlja dječka koji pjeva borbenu pjesmu čije se riječi povezuju s dječakovim imenom. U novom promijenjenom kontekstu  sve je nepomično osim dječakovog glasa i zastora pozornice koje animiraju djeca, naziv Back to the Future je svojevrsni povratak u nesvjesne zvučne zapise koji su obilježili naše odrastanje. Redatelj Mario Vrbančić iz momjanskog tima noTHING/Smanji značaj autor je i samostalnog filma  Sučev san, snimljenoga u dokolici na nogometnom igralištu koji govori o potencijalu i aktivnosti sudionika, te na zanimljiv način interpretira metode zastrašivanja i realne omjere istog.

Dragutin Dragičević  koji je u Momjan stigao na poziv svoje mentorice  Vlaste Žanić, profesorice na Umjetničkoj akademiji u Splitu, predstavio se kao  autor trokanalne trobojne RGB video instalacije M612 aluzije na planet Malog princa, gdje je M oznaka za Momjan.

Vlasta Žanić svojom  “Izvedbom” – Momjanski sedam, dirigirala je zborom. Zbor čine sudionici festivala koji su s mobitela puštali u kanonu audio zapis vlastite izvedbe pjesme Bratec Martin, a zajednička izvedba kompozicije održala se ispred momjanske crkve Sv. Martina.

Joerg Auzinger autor je interaktivne video instalacije Vanitas (Povjetarac) u kojem su sudionici festivala puhali u usnu harmoniku kako bi produžili život lika na projiciranom filmu.

Arhitektonska grupa za socijalno angažiranu arhitekturu Archisquad predstavila se nekoliko dana ranije prezentacijom hitnaA Momjan kroz koju su prikazali mogućnosti malih intervencija, poboljšanja stambenih situacija, te su besplatnim iscrtanim arhitektonskim savjetima ponudili rješenja za preuređenje potkrovlja, garaža, kuća kao i javnih prostora Momjana poput mogućeg budućeg parka i dugih inicijativa.

Jakob, Sara, Lea, Istok, Irma, Ivana, Petar i Tija nosili su momjanske majice kojima su sami izrazili svoje viđenje vizualnog identiteta festivala , radionicu izrade majica vodila je dizajerica Jelena Perić–Bulaja.

Djeca sudionici Laboratoria Bambini na poticaj Tomisava Pletenca iznenadili su publiku na završnoj izložbi otpjevavši pjesmu Vizuri aperti, proglašenu  himnom festivala,  izdvajamo dio teksta “…Tu nema kenjaže, ni kustoske straže, ekipa tu napravi lom. Na ulici i trgu, u dolini, na brdu, gdje vlada zaglušujući muk, mi dižemo selo, mi kročimo velo i sretan se propušta zvuk… ”

Zahvaljujemo svim sudionicima festivala i mještanima Momjana na sudjelovnju na 11. festivalu Vizura aperta.

Posebno hvala na pomoći: Alemu Korkutu, Borisu Greineru, Jeleni Perić-Bulaja, Mirku Bulaja, Zoltanu Toth, Nives Sertić, Ivani Meštrov, Nicole Hewitt, Aneti Mudronji Petenac, Tomislavu Pletencu, Michaelu Stechow, Marijani Anđelković, Ruži Kostelac, Valteru Basanege, Maji Markoivć, Evelini i Tomislavu Turkoviću , DAZ-u i UHA-i.

vinarima: Prelac, Sinković i Markežić

donatorima: Ministarstvu kulture RH, Gradu Buje, Pučkom otvorenom učilištu Buje, Turističkoj zajednici Buje, Zajednici Talijana Momjan, Mjesnom odboru Momjan, Gradu Zagrebu i Uredu za kulturu Istarske županije

kustosica festivala Vizura aperta Davorka Perić

kontakt:

festival@vizura-aperta.net

www.vizura-aperta.net